Mali Batanin pojmovnik

VRTULJAK ROVINJSKIH BOŽIĆNIH SJEĆANJA - zapisi su blagdanskih priča s kojima oživljavamo i čuvamo od zaborava sve dirljive i tople trenutke rovinjskih Božića. Sve ono što postoji u kolektivnoj memoriji našega grada, osobna sjećanja koja tek katkad ožive u nekom razgovoru vrijedi zapisati kako bismo dobili trajan podsjetnik na sve ono što naš Rovinj- Rovigno čini posebnim i poticaj da ga volimo i čuvamo kako zaslužuje.

Ove blagdanske priče, kao i brojne druge, objavljivat ćemo na našoj FB stranici, a trajno ćemo ih spremiti i na našu web stranicu www.batana.org čiji će izgled uskoro biti osvježen. Kad god ih tamo želite potražiti i pročitati, čekaju vas u kategoriji Batanine priče/Le storie della batana.

Započinjemo s prvom pričom u kojoj je svoja živopisna sjećanja na Božić s nama podijelila naša sugrađanka Virna Dalino Polo, a sigurni smo da će mnogima odmah zamirisati fritule njezine none Anne po kojoj je nekad mirisala cijela Ulica Augusta Ferrija!

 

Virna Dalino Polo: "Prosinac je najljepši mjesec u godini !"
Moja sjećanja uz Božić vezana su za neke od najljepših trenutaka odrastanja i uspomena na nonu Annu, ženu po kojoj je Ulica Augusta Ferrija tijekom prosinačkih blagdana mirisala opojnim, tek ispečenim fritulama. Bilo je to vrijeme okupljanja obitelji, prijatelja i susjeda, koji su svakodnevno dolazili u bakin dom pogledati jaslice koja je ona svake godine radila i nadopunjavala novim figuricama i ukrasima.

Svoju ljubav prema izradi jaslica kao i tradiciji blagovanja Božića prenijela je na djecu - mog oca Giovannija koji je strast prema izradi jaslica ostavio meni u naslijeđe, tim riječima započinje svoju božićnu priču gospođa Virna Dalino Polo, profesorica matematike koja se ove godine s fotografijama iz obiteljskog albuma odazvala pozivu i izložbi "Nadàl in famìa - Božić u obitelji - Natale in famiglia”.

 

Polovica prosinca u znaku je priprema
Prema kazivanju Virne, pripreme za ukrašavanje jaslica započinjale su sredinom prosinca. Valjalo je naime, s tatom otići na njihova posebna mjesta i prikupiti sav potrebni materijal iz prirode. Za to su kaže, otac i kći imali svoja skrivena mjesta, o kojima nisu nikome govorili. Jer, smatrali su ih svojim malim blagom - prostorima na kojima raste najzelenija mahovina i šumama gdje se mogu naći najljepše šišarke. Ukoliko bi bili "razotkriveni", ta mjesta više ne bi ostajala njihovom obiteljskom tajnom.

-Prije same potrage za mahovinom, koja se ranije skupljala kako bi na vrijeme bila suha i podatna, otac bi iz podruma bi iznosio tavalon na kojemu su se (g)radile jaslice te iz kampanje, u kojoj je uvijek nešto radio, u vrećicama donosio piljevinu i pažljivo izrezane grančice bora.  Nona Anna je za to vrijeme brižljivo "pregledavala" gipsane figurice, koje je uspijevala "preko veze" nabaviti iz Napulja i na koje je bila iznimno ponosna. Bilo je to vrijeme sakupljanja i pripremanja materijala za ukrašavanje jaslica, sjeća se Virna, dodajući i kako je svaki novi dan u prosincu ujedno bio i prilika za izradu novog ukrasa.

Po materijal se nije odlazilo u trgovine, već je to posebno ozračje i iskreni čar dolaska božića bio vezan za naša obiteljska druženja, prijatelje i igru, kaže nam Virna, otkrivajući pri tom i neke od načine kako se ručnim radom "proizvodio" materijal.

- Recimo za nebo iznad jaslica nona i ja upotrebljavale smo plavi papir (često ga same bojajući), na kojeg bi lijepile zvijezde koje smo izrezivale i oblikovale od folije kojom se omotala čokolada. Dok sam se ja častila slatkim, baka je te srebrne papiriće kroz čitavu godinu uredno čuvala i pohranjivala u kuhinjskoj ladici kako bi ih opet, i za prosinačke blagdane, iskoristila za izradu onih najsjajnijih blagdanskih ukrasa.

 

Svaki dan do Božića bio je igra
-Sjećam se i toga da su jaslice svakog dana i u nekoj sitnici, bile drugačije. Naime, meni, kao najmlađoj bilo je dozvoljeno da im mijenjam izgled, pa je svakog jutra neki ukras bio na drugom mjestu. Kućice koje je tata izrađivao od kartona i pluta mijenjale su "adrese" na tavalonu, a ribica iz ribnjaka znala je završiti i na suhom, kaže nam kroz smijeh Virna, navodeći i da je Badnjak bio onaj dan kada se od jutra do mraka radilo na konačnom izgledu jaslica. Postavljanjem posljednje figurice - malog Isusa u kolijevku jaslice su dobile konačan izgled.

- Najljepši je dan bio Badnjak, kada su se od jutra do mraka postavljale jaslice. Posljednju figuricu malog Isusa, nona i ja postavile bi odmah iza ponoći, dok su roditelji još uvijek bili u crkvi na polnoćki. Tada bi se u kući moje bake skupila i druga djeca iz susjedstva pa bi svi zajedno otpjevali tradicionalnu pjesmu "Tu scendi dalle stelle", nakon koje bi mi djeca odmotavali poklone i plesali. Miris fritula (koje je nona, barem kako se meni čini, pekla non- stop), bile su najslađa pozivnica svim susjedima Ferrijeve ulice da nas obiđu, čestitaju Božić i uvijek s velikom oduševljenjem pogledaju jaslice koje je moja nona Anna izradila. Slatke fritule, koje je nona pekla u velikom loncu s crvenim točkama, također su dijelom mojih najranijih sjećanja na proslave Božića u obitelji koja su za mene uistinu posebna i dragocjena.

Kako bih ta sjećanja sačuvala i prenijela na svoju obitelj, i dalje njegujem izradu ukrasa. Oni su za mene mnogo više od običnog čina: to je putovanje u uspomene. Svako svjetlo koje upalim, svaka kuglica koju objesim, vraća me u one davne dane djetinjstva. Danas, kada mojih roditelja i mojih baka i djedova više nema, dok pripremam ukrase, još uvijek osjećam onu toplinu, onu jednostavnu radost koja je sve činila posebnim. Za mene je izrada ukrasa ili jednostavno kićenje za Božić upravo to: obitelj, tradicija i ljubav koja nikada ne prolazi.

 

Sjećanje zapisala: Nina Orlović Radić

Rovinjska batàna, uz rovinjski batièl, venecijansku gondolu, neretvansku trupu, komišku sandulu i mnoge druge brodice, pripada mnogobrojnoj obitelji barki ravnog dna. Izvorište takvih barki treba tražiti u pretpovijesnom razdoblju, u dizajnu splavi i dubenica iz drvenog trupca (monoksila). Ravno dno bilo je pogodno za plovidbu plitkim vodama - jezerima, riječnim ušć́ima, lagunama i plitkim morskim obalama. Pojavljuje se ne samo na Jadranu, već́ diljem Europe pa i svijeta. Plovila sama bila su predmet široke kulturne razmjene, pa su mnoga oblikovna rješenja brodica razmjenom postala univerzalna, s uvijek prisutnim specifičnim izrazom, “dijalektom”. To je bio put razvoja i rovinjske batane. U srednjem vijeku bilježi se postojanje batana u talijanskoj pokrajini Marke. One su, zajedno s brodicama ravna dna s jezera Trasimeno i Varano, utjecale na oblikovanje batana u venecijanskim lagunama. Namijenjene obalnom ribolovu, batane se iz laguna šire obalama sjevernog Jadrana, do Istre i Rovinja, Krka, Raba, Zadra... Iako se radi o davno nastalom plovilu, rovinjska se batana u pisanim i slikanim izvorima Rovinja neposredno spominje znatno kasnije, tek od 19. st.
Prema predaji, ime batàna povezuje se sa zvučnim talijanskim glagolom battere (udarati, tuć́i, mlatiti), koji asocira na zvuk udaranja njezina ravna dna o valove. U rovinjskom dijalektu pak, brodice koje su kadre ići u susret otvorenome moru, opisivalo se uzrečicom: “Bòne da bàti màr!” (Dobre da pobijede more!). Prema drugim mišljenjima, ime brodice potječe iz drevnog pomorskog naziva batto. Njime se imenovala malena barka na vesla iz 14. st., prethodnica današnjega čamca. Po tom tumačenju, naziv je posuđenica stare anglosaksonske riječi bat, iz koje je kasnije nastala engleska riječ boat - čamac. Do dvadesetih godina prošlog stoljeća, broj batana u Rovinju bio je relativno malen, jer je ta brodica služila samo za pojedine vrste priobalnog ribolova. S početkom upotrebe petrolejskih svjetiljaka i širenjem upotrebe mreža potegača ili trata za noć́ni ribolov svjeć́aricom na srdele, njihov se broj znatno poveć́ao. Svoje zlatno doba batana doživljava 60-ih godina 20. stoljecća, kada se kao pogon počeo koristiti “Tomos”. Taj dvotaktni izvanbrodski motor snage četiri konja proizvodio se u obližnjem Kopru u Sloveniji. Batana s njime postaje brža i okretnija te od ribarske brodice postaje omiljeno plovilo za zabavu i rekreaciju. Rijetke su bile obitelji u Rovinju koje nisu posjedovale jednu batanu i rijetki su bili Rovinjci koji se nisu u ljetnim mjesecima njome vozili na kupanje. Zimi su, pak, bili rijetki oni koji  batanom nisu išli u ribolov i time popravljali kuć́ni budžet. Pred Uskrs bilo je teško izbrojiti batane kojima su njihovi vlasnici lovili lignje i sipe za tradicionalni blagdanski objed. Do danas je u registru Lučke kapetanije u Rovinju evidentirana 241 batana.

Bitinàda je originalan izričaj rovinjske narodne pjesme. To je poseban način izvođenja glazbene pratnje glasovima pjevača – bitinadùra. Kada solist ili solisti u duetu intoniraju odabranu pjesmu, bitinadùri počinju svojim glasovima imitirati zvukove različitih glazbenih instrumenata, zvučeć́i poput orkestra. Kako bi se postigla skladna izvedba, najmanje troje ili četvero bitinadùra imitira basove gitare poput kontrabasa. Zatim se, u grupicama ili samostalno, imitiraju zvukovi drugih žica gitare s najmanje tri glasa koji definiraju akorde. Ostali članovi zbora po volji imitiraju zvukove komplementarnih instrumenata, poput mandoline i mandole, u dijalektu nazvanim “tintìni”. Prema tradiciji, bitinàda je nastala među rovinjskim ribarima koji su satima boravili u svojim barkama ribareći ili krpajuć́i mreže. Kako nisu imali slobodne ruke za instrumente, dosjetili su se kako glasovima postić́i vrhunske izvedbe jednog orkestra. Njegovanje i čuvanje tradicije bitinàda i bitinadùra u Rovinju posebno nastavlja Kulturno umjetničko društvo “Marco Garbin” Zajednice Talijana Rovinja.
Rovinjska bitinàda kao nematerijalno kulturno dobro nalazi se na Listi zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske (Nositelj je Zajednica Talijana grada Rovinja).

Georges-Henri Rivière, legendarni francuski muzeolog, izrekao je davne 1976. godine sjajan opis ekomuzeja: „Ekomuzej nije poput ostalih muzeja...ekomuzej je živ, interdisciplinaran muzej koji pokazuje čovjeka u vremenu i prostoru, u njegovom prirodnom i kulturnom okruženju, pozivajući ukupnu populaciju određene zajednice na sudjelovanje u svom vlastitom razvoju…“
Karakteristike ekomuzeja sintetizirao je hrvatski muzeolog Tomislav Šola: pokazati cjelovitost identiteta zajednice, širenje i umrežavanje njegovih „izdanaka“ na teritoriju zajednice, zatim de-profesionalizacija i de-institucionalizacija – aktivno uključivanje članova zajednice u funkcioniranje muzeja, kreiranje i realizaciju njegovih programa, svijest o određenosti realnim vremenom – djelovanje iz sadašnjosti i aktivan društveni angažman u zajednici.
Peter Davies u svojoj kultnoj knjizi Ecomuseums: a Sense of Place zaključit ć́e: “Jedna karakteristika pojavljuje se kao zajednička svim ekomuzejima: ponos koji imaju za mjesto koje predstavljaju. Ekomuzeji nastoje uhvatiti duh mjesta - i po mom mišljenju to je ono što ih čini posebnima.”
Definicija međunarodne radionice "Duge mreže - ekomuzeji i Europa", održane u Trentu u svibnju 2004. glasi: „Ekomuzej je dinamičan proces kojim zajednice čuvaju, interpretiraju i vrednuju svoju baštinu u odnosu prema održivom razvoju. Ekomuzeji se temelje na konsenzusu zajednice.“

Folk grupa “Batana” vokalno-instrumentalni je sastav koji jedinstvenim skladom glasova i mandolina dočarava poseban ugođaj Mediterana. «Batana» djeluje već dvadesetak godina i u svom je dugogodišnjem djelovanju nastupala više od dvije tisuće i četiristo puta. Osim što redovito nastupa u programima Ekomuzeja batana, folk grupa nastupa u cijeloj istarskoj regiji te bilježi više od stotinu nastupa diljem Europe u sklopu turističke promocije Grada Rovinja, Istre i Hrvatske. Folk grupa je snimila tri CD-a, od kojih je jedan snimljen uživo, dvije audio i jednu video kasetu. Mnogobrojna su sudjelovanja “Batane” u emisijama HTV-a, TV Koper-Capodostria, Canale 5, BRundfunk te posebno značajne emisije «Linea blu» i «Alle falde del Chilimangiaro» za talijanski RAI.
Repertoar Folk grupe, koja je sastavljena od ukupno 5 članova, sa solisticom Antonellaom Rocco Sugar i voditeljem Riccardom Bosazzijem, sastoji se od tradicionalne istrovenetske, dalmatinske, istarske, internacionalne te rovinjske glazbe. Osim što svi članovi sastava pjevaju, oni i sviraju sljedeće instrumente: gitaru, bas, dvije mandoline, harmoniku, trubu i def, tj. akustične instrumente koji se sve rjeđe mogu slušati na europskim pozornicama. Godine 2003. “Batana” je nagrađena Plaketom Grada Rovinja za poseban doprinos u očuvanju i afirmaciji rovinjske glazbene tradicije. Folk grupa “Batana” redovito nastupa u programima Spacia Matika i Fešte od maloga škvera ispred Kuće o batani.

Ne postoji niti jedna u potpunosti identična batana. Na svakoj od njih može se prepoznati ruka njezina graditelja. Konstrukcija batana uvijek je bila povjerena lokalnim brodotesarima i kalafatima. Gradili su ih u brodogradilištu ili u skladištima prizemlja svojih kuća. Tada je veličina skladišta određivala veličinu buduće barke. Batane se zbog održavanja povremeno vade iz mora. Osnove brodotesarskog i kalafatskog zanata često su posjedovali i vlasnici batana kako bi redovito održavali svoje barke. Tradicija izgradnje plovila u Rovinju, a posebno batana, vrlo se živo održala i nastavila njegovati u modelarstvu. Time se predano bavi nekolicina Rovinjaca: Alvise Benussi “Canuciàl”, Giandomenico i Michele Quarantotto “Mèto”, Giovanni Trani “Fasùpe”, Franz Kos, Klaudio Sošić, Rino Budicin “Ciudeîn”, Francesco Benussi Scurleîn, Mario Banich, Antonio Battistella. Danas u Rovinju batane gradi najmlađi graditelj batana Mladen Takač.

Stapanjem dviju koralnih grupa koje su djelovale u razdoblju od 1943. do 1945. godine, dana 13. prosinca 1947. g. osnovano je Kulturno umjetničko društvo „Marco Garbin“ koje do danas, već više od šezdeset godina, ne predstavlja samo temelj umjetničko-glazbene aktivnosti Zajednice Talijana Grada Rovinja, nego je i važna osovina očuvanja rovinjskog društveno-kulturnog konteksta. Trenutno djeluju istoimeni muški, ženski i mješoviti zbor, te “Rovinjska folklorna sekcija” i skupina “Bitinadùri” koji njeguju izvornu rovinjsku glazbenu baštinu. KUD „Marco Garbin“ dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojim svakako valja istaknuti Plaketu Grada Rovinja, dodijeljenu 16. rujna 2007. za sjajnih šezdeset godina postojanja i uspješnog djelovanja.
Zbor je uvijek imao dominantnu ulogu u kulturnom životu grada. Još i danas, osim klasičnih izvedbi za zbor, njeguje i izvodi tipične rovinjske pjesme: arie da nuòto, arie da cuntràda, ali i posebice sugestivne bitinàde. Repertoar se temelji na već postojećoj tradicionalnoj muzičkoj produkciji, među kojom treba izdvojiti nadaleko poznate pjesme maestra Carla Fabretta (Vien Fiamita, Vignì sul mar muriede i druge), te pjesme drugih istaknutih skladatelja i glazbenika kao što su Domenico Garbin, Jerko Gržinčić, Piero Soffici, Dušan Prašelj, Riccardo Bosazzi, Biba Benussi i pogotovo Vlado Benussi. Brojne su pjesme skladane na tekstove i poeziju Eligia Zaninija, Giusta Curta, Mattea Benussija i drugih.
KUD  „Marco Garbin“ uvijek je dostojno predstavljao rovinjsku Talijansku zajednicu i Rovinj na svim najvažnjim kulturno-umjetničkim manifestacijama u Rovinju, kao i na kulturnim smotrama Talijanske Unije te ostvario mnogobrojne nastupe i uspjehe i u inozemstvu, napose u Italiji, izazivajući oduševljenje originalnošću repertoara.
U glazbenom programu Spacia Matika nastupa grupa "Bitinadùri” koju čine: Riccardo Sugar (Bugialòn), mentor grupe; Riccardo Vidotto (Màmo), Riccardo Malusa' (Ceî∫bo), Germano Ettorre (Manceîna), Gianfranco Santin (Gnègno), Sergio Ferrara (Maravìa) (Massimo Ferrara (Maravìa),

U gradiću Rovinju živjele su brojne obitelji s istim prezimenima (Benussi, Budicin, Cherin, Curto, Dandolo, Devescovi, Garbin, Giuricin, Malusà, Paliaga, Pellizzer, Preden, Quarantotto, Sbisà, Sponza, Venier, itd.). Nekada, puno više nego danas, njegovala se tradicija nadijevanja imena djedova i baka. To su najčešće bila tradicionalna imena, tako da se često na isto ime odazivalo nekoliko osoba. Nadimci su bili kreativni pomagači njihova razlikovanja i prepoznavanja. U Rovinju je do danas registrirano preko 2000 nadimaka. Svaki od njih na ekspresivan, vickast, ponekad i pogrdan, način aludira na fizičke i moralne karakteristike osobe, njezine nedostatke, navike, događaje iz života, podvige, mjesta rođenja, profesiju...

Oglavno jedro batane, rov. vìla al tièrso, četverokutnog je oblika. Ime se pripisuje načinu kojim se ono podiže i pričvršćuje o jarbol. Stari i iskusni rovinjski ribari govorili su da se točka na koju se veže podigač oglavnog jedra određuje mjerenjem trećine dužine gornjeg križa te da se i jarbol postavljao na dužinu od jedne trećine brodice, računajući od krme, a odnos 1:3 bio je omjer dužine privjetrinskog i zavjetrinskog ruba. Šivalo se od vrste pamučne tkanine i potom oslikavalo. Površina i težina jedra ovisili su o veličini batane. Oslikavanje jedra isprva je služilo impregnaciji i produljenju trajnosti, ali je s vremenom postalo znak prepoznavanja, označavajuć́i individualnost i identitet vlasnika. Svaka obitelj imala je na jedru naslikan svoj znak po kojem su njezini članovi, ali i ostali, brodicu i njezina vlasnika prepoznavali izdaleka na moru. Do sada su evidentirana jedra preko 95 rovinjskih obitelji. Naslikani motivi većinom su bili geometrijski, a rjeđe su se pojavljivali figuralni prikazi, zapisi, brojevi i simboli. Najčešć́e boje bile su žuta, crvena i zelena. Oko 1930. u rovinjskoj su se luci nalazile čak pedeset i dvije batane s oslikanim jedrima. Od kraja šezdesetih godina 20. st. prestalo se koristiti jedro na batani.  Od osnutka Ekomuzeja do danas evidentirano je postojanje nekoliko starih jedara, a izrađena su 4 nova.

Piero Soffici rođen je u Rovinju 28. srpnja 1920. godine. U Pulu seli 1937. g. i tu započinje svoju glazbenu karijeru organizirajući niz koncerata u kazalištu “Ciscutti” s velikim orkestrom i mnogobrojnim mjesnim pjevačima, među kojima je i Rovinjka Ines Budicin,  koja uskoro postaje njegova supruga. Godine 1947. odlazi u Genovu gdje je, kako je sam znao reći, “debitirao svirajući harmoniku po svim lučkim barovima, s tanjurićem, oslanjajući se na velikodušnost prolaznika». Kasnije biva angažiran kao saksofonist u orkestru s kojim se seli na šest mjeseci u Njemačku, u Garmisch, gdje svira za Amerikance. Vrativši se u Milano, radi kao aranžer u diskografskoj kući Philips. Ubrzo potom dobiva poziv iz Rima za posao u RAI-u, u svojstvu aranžera orkestra “Angelini” na festivalu u Sanremu. U Rim seli s obitelji na pet godina, gdje radi na nacionalnoj televiziji. Nakon mnogobrojnih aranžmana koje je priredio za orkestre, odlučuje se baviti skladanjem. Njegove su uspješne pjesme: “Stessa spiaggia stesso mare”, “Perdono”, “Cento giorni”, “Quando l' amore diventa poesia”.  U poznijim godinama, pronalazi u svom rodnom gradu najveću inspiraciju gdje se, kako nam sam otkriva, rađaju “...moje pjesme posvećene Rovinju koje su najiskrenije i koje najviše volim”. Piero Soffici umro je (?) i pokopan (?).

Drevni istroromanski ili istriotski dijalekt jedna je od karakteristika Rovinja. Vuče porijeklo od pučkog latinskog govora. U 13. st. spominje ga Dante u svojoj znamenitoj knjizi De Vulgari Eloquentia. Mnogobrojni Rovinjci koriste ga u svakodnevnoj komunikaciji. Rovinjski dijalekt sadrži preko 20.000 riječi. Posebno je bogat izrazima vezanim uz more, ribarenje i brodice. Neki od njih teško su prevodivi, poput onih koji označavaju sastavne dijelove batane.

Sergio Preden "Gato" rođen je u Rovinju 29. kolovoza 1946. godine. Počeo je pjevati kao dječak pedesetih godina prošloga stoljeća. Pjevao je kao profesionalni pjevač u Švicarskoj, Italiji i Monte Carlu. Sedamdestih godina, kada se vraća u Rovinj, sudjeluje na festivalu MIK (Melodije Istre i Kvarnera) i snima za Radio Kopar. U osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, osim što je bio član raznih sastava kao pjevač i bubnjar, imao je prigodu nastupati kao solist u predstavama u kojima su sudjelovali Boby Solo i Mino Reitano. U Milanu je snimio svoju prvu ploču klasičnih talijanskih evergreena u produkciji RTB-a. Tih godina započela je njegova uspješna suradnja s Pierom Sofficijem s kojim je snimio pet CD-a i 4 muzičke kasete. Godine 2004. sudjelovao je kao gost u snimanju CD-a "Ruvigno par mi" Riccarda Bosazzija. Stalni je suradnik i član Ekomuzeja batana i sudionik glazbenih programa u Spaciu Matika.

Uz batanu i bitinadu, još jedna posebnost Rovinja je spàcio (vrsta konobe). To je mjesto u kojemu se čuvalo, kušalo i preprodavalo točeno vino, ali se i družilo, blagovalo i pjevalo. Njegovu etimologiju treba povezati s talijanskim riječima spacciare (prodavati na brzinu i skrito raznu robu čija prodaja nije zakonski dozvoljena) i spaccio (javna prodaja nedozvoljene robe), možda zbog toga što se na samom početku baš u konobama Rovinjaca, usprkos zabrane prodaje vina, vino ipak prodavalo i konzumiralo na brzinu i skriveno od onih koji su kontrolirali prodaju tog pića/proizvoda. Spàcio je prostor koji se nalazio u prizemljima gradskih kuća obitelji poljoprivrednika koje su posjedovale vinograde i maslinike na širem rovinjskom teritoriju. Prepoznavalo ga se po grani ovješenoj iznad ulaza. Masivni, neožbukani, kameni zidovi spàcia osiguravali su stabilne mikroklimatske uvjete, potrebne čuvanju vina. Središnje mjesto u svakom spàciu zauzimao je dugačak stol s klupama i stolicama za kupce i posjetioce.
Spàcio je bio mjesto susretanja i povezivanja rovinjskih zemljoradnika i ribara. Ribari su ovamo redovito zalazili nakon dnevnog ili noć́nog ribarenja. Uz kvarat vina i pokoju ribu na gradele, razmjenjivali su dogodovštine i komentirali važne događaje. Ponekad su igrali karte, briškulu, trešetu i mòru, a obavezno i zapjevali pokoju bitinàdu. Iz spàcia su nerijetko dopirali zvuci opernih arija koje su izvodili najtalentiraniji ribari solisti. Nekada je gotovo svaka rovinjska ulica imala jedan spàcio. Danas su pretvoreni u spremišta, priručne radionice i barove, a tek ih je nekoliko sačuvano u izvornoj funkciji. Jedan takav izvorno sačuvani, Spacio Matika, vlasnika Romana Matike u Švalbinoj ulici, postao je sastavnim dijelom rovinjskog Ekomuzeja u kojemu se organiziraju glazbeni, gastronomski i drugi veseli programi.

RAVNO DNO
Ima ravno dno koje je blago zakrivljeno prema pramčanoj statvi i prema zrcalu krme, s tek izbočenim zaključkom na pramcu.
DIMENZIJE
Dimenzije batana variraju između 4 i 8,5 metara. Ipak batane konstruirane u drugoj polovici 20. st. rijetko su veće od 5 metara.
MATERIJAL
Batana je u potpunosti izgrađena od drveta. Kostur je najčešće konstruiran od hrastovine, oplata od jelovine, borovine ili smrekovine, a za zakivanje su korišteni isključivo pocinčani ili ručno izrađeni čavli od kovana željeza.
PLOVIDBA
Batanom se plovi pomoću jedra, vesala ili izvanbrodskog motora. Za duža putovanja pokretalo ju je veliko oglavno jedro, rov. vìla al tièrso. Za ribarenja batana se pokreće i manevrira  dvama dugačkim veslima, dok je urez na krmenom zrcalu bio namijenjen za veslanje poput veslanja u gondoli, jednim veslom ili, po rovinjski, vùga in gòndula.